Eugen Kvaternik
Rodio se u Zagrebu 1825. godine u obitelji Romualda Josipa Kvaternika, profesora povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji i Amalije, učiteljice. Gimanziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, 1840.-1842. Studirao je teologiju u Senju, Zagrebu i Pešti, ali je nije završio te je prešao na pravo (u Pešti) a u isto vrijeme slušao je i višu pedagogiju. U Hrvatsku se vratio 1847. godine i završio studij prava te je položio i učiteljski ispit. 1848. godine bio je, po naredbi bana Josipa Jelačića, sa skupinom od 22 mladića upućen u Požešku i Virovitičku županiju vježbati u oružju dragovoljce i suzbijati rad madžarskih emisara. Po povratku u Za greb položio je advokatski ispit te radio kao koncipijent i registrator Banskoga vijeća a kad je isto ukinuto prešao je u financijsku službu. Od rujna 1851. godine bavio se advokaturom u Brodu na Kupi. Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.
Znao je ili poznavao mnoge strane jezike: francuski, talijanski, njemački, ruski, madžarski, slovački, slovenski te latinski jezik.
Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, ali je smatrao da je za ostvarenje tog sna neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako je bio povezan s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još dva puta, dok se 1867. godine nije vratio s ciljem ostanka u Hrvatskoj.
Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 8. listopada 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici, poznatog kao Rakovička buna. U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u neovisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić... Ustanku su pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:
oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
proglašenje neovisne Hrvatske
jednakost pred zakonom
općinska samouprava
ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija
poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi
Buna nije uspjela i većina je ustanika poginula, kao i sam Eugen Kvaternik.
"Krajina je bila - ističe Milutin Nehajev - zaista ona točka s koje je bilo moguće pokrenuti pitanje o samom opstanku Austrije. U njoj je postojala spremna vojska, skladišta robe za višemjesečno ratovanje, a isto tako i silno nezadovoljstvo koje je i zadnjega kolebljivca moglo uvjeriti da je puška jedino sredstvo koje Austrija razumije. Ali, Kvaternik nije bio Jelačić, nije bio u stanju pokrenuti vojsku u Krajini kao što je to ban s lakoćom učinio god. 1848. U tome je tragedija Rakovice."
Godine 1921., o pedesetogodišnjici ustanka, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Rakijaša i Bacha prenesene su u zagrebačku katedralu i pokopane uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
Ante Starčević
Rodio se 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića.Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvog muža.Pučku školu pohađao je u Klancu. Od njegove trianeste godine školuje ga stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno savlađuje latinski te njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Godine 1846. je, nakon položenih ispita u filozofiji i slobodnim znanostima, promoviran na čast doktora filozofije u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji[8] i beogradskom sveučilištu[nedostaje izvor] radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskog i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. 1869. godine objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214.). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216.).
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!..."
Već 1845. javlja se kao pisac u Gajevoj Danici s pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici. S tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića. Ante Starčević napisao je četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.
Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih stanovišta iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskoga jezika te onda udara i po samom Srpstvu.
Tijekom zime 1849./50. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Gaj mu povjerava zadaću pripremanja za tisak te prokomentiranja opširnog glagoljskog rukopisa, javne rasprave o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine tiska Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, povijesnom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
"Spomenik ovaj nije samo zato znamenit, što se iz njega jasno vidi, da je kod otaca naših, jezik hervatski bio sasvim služben nego i diplomatički - još onda kad mnogi zapadni narodi nisu mislili da bi svoj na to veličanstveno mesto uznjeli, dokažuju koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima; i tako on je najznamenitii stega, što nas spominje na mnoga, još puno staria, diplomatička pisma, sastavljena na hervatskom jeziku, kako se iz ovoga vidi puno čistiim, nego li su pisma mnogih današnjih pisacah. Ja deržim da ta pisma još nisu propala, nego nigdi u vlastelinskim pismarnicam zabačena, ali kod prostoga naroda dobro spravljena leže, i mogu se dobiti, samo ako je volje i ljubavi."
Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.
"Mi žali bože znamo da se neznanstvo više manje derži sve diece Adamove, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile da Hèrvati pišu ali da namieravaju pisati kojime drugim jezikom izvan materinskoga hèrvatskoga jezika. (...) I zbilja, koje li je taj jezik serbski? Je li možda onaj, koi se nalazi u nekolika stara kirilska rukopisa? Neka bude čiji mu drago, hèrvatski nije. Je li onaj, kojima je tiskana - ako se ne varamo - pèrva kirilska necèrkvena knjiga oko polovice prošloga 18. vieka - tj. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od našega Vitezovića? - I onaj od naše hèrvatske strane neka nosi s božjim blagoslovom kogod hoće. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n.p. Raić i još nekolika kirilovca; kojime je u kirilici izašao naš Gundulić? Mi ni taj jezik ne priznajemo za jezik hèrvatski, neka si ga posvoji, kome se hoće. (...) Narod hèrvatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hèrvatski jezik proslaviše stotine pisacah u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali otče naš u svome jeziku izbrojiti, narod hèrvatski ima u svome jeziku klasičnost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n.p. "triumbfwagen-i des Antimonii", i slične stvari; klasičnost, koja se s talianskom svoga vremena natieče, a za druge takmace u Europi ne zna; klasičnost, koja je trajala do padnutja republike dubrovačke i mletačke. (...) Neka se ne boji pisac članka u "srbskome dnevniku" da Hèrvati traže jezik, u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinam knjigah i milionim dušah. Hèrvati imaju tri nariečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženie nego li ono, koga neki "srbskim" zovu. Hèrvatu, koi se je tuđinstvom pokvario, treba se naučiti svoj jezik, a ima odkuda. Mi o tome danas i radimo i ne želimo ni jedno od ona tri nariečja posve zabaciti."
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, na groblju uz crkvu sv. Mirka, u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.
Stjepan Radić
Rodio se u selu Desno Trebarjevo pokraj Siska 1871. godine, kao deveto od jedanaestero djece, u obitelji siromašnog seljaka Imbre i Ane (Jane, rođene Posilović). Od rođenja je patio od prevelike kratkovidnosti koja se s godinama pogoršavala te je u kasnijim godinama života bio gotovo slijep. Već se od mladosti zanimao za politiku, tako da je iz političkih razloga isključen iz sedmog razreda zagrebačke gimanzije te je maturirao privatno u Karlovcu. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. godine zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Krajem godine 1894. upoznaje na jednom izletu svoju buduću suprugu Mariju Dvořák, Čehinju, maturanticu učiteljske škole s kojom se vjenčao u Pragu 1898. godine. Godine 1895. ponovno je osuđen, ovaj puta na šest mjeseci zatvora. Razlog je bio spaljivanje mađarske zastave prigodom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu u listopadu 1895. godine. Zbog isključena sa zagrebačkog Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskog tako da mu je daljni studij onemogućen na čitavom području Austro-ugarske Monarhije. Godine 1899. odlazi u Pariz sa suprugom gdje živjeći u oskudici u pet mjeseci završava akademsko školovanje na Slobodnoj školi političkih nauka u Parizu.
Počeci njegove političke djelatnosti vezani su upravo uz borbu protiv mađarizacije.
Godine 1895. studenti sa sveučilišta među kojima je bio i Stjepan Radić najjasnije su iskazali izraz svog nezadovoljstva. Oni su na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu. Sat vremena nakon toga počela su uhićenja. Studenti su bili izbačeni sa Sveučilišta, a sud ih je osudio na višemjesečne kazne. Na nagovor Stjepana Radića, nakon izlaska iz zatvora nastavili su studirati u Pragu i Beču.
Godine 1896. putuje u Rusiju, a u periodu između 1897.-1899. godine završava u Parizu Višu političku školu. Zatim živi neko vrijeme u Pragu, surađujući s češkim listovima, a kada ga policija protjera iz Praga, odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika čeških, francuskih i ruskih listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Od 1902. godine živi u Zagrebu i radi kao tajnik Hrvatske ujedinjene opozicije.
Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi, u kojoj govori o međusobnim odnosima, osuđujući u njoj naše partikularističke megalomanije.
Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: Tim sramotnim pojavam izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom "politikom" sudit će o ovoj borbi "do istrage vaše ili naše" kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu ... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju ... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.
Od 1902. godine pa sve do 1906. godine, glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom, Benjaminom Šuperinom, Svetimirom Korporićem, Milanom Krištofom i Ivanom Gmajnerom krajem 1904. godine osniva političku stranku, HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka).[1] Iste godine Radić se kandidirao u petrinjskom izbornom kotaru no nije pobijedio zbog toga što je visok imovinski cenz isključio najveći dio seljaka s izbora. Godine 1905. na prvoj glavnoj godišnjoj skupštini HPSS-a u Zagrebu, Stjepan Radić je jednoglasno izabran za predsjednika stranke. Na izborima za Hrvatski državni sabor 1906. godine HPSS doživljava neuspjeh ali već 1911. godine dobiva osam mandata. U Hrvatski državni sabor prvi puta Radić je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg iako je tada bio u zatvoru a 1910. godine ponovno je izabran u Ludbregu. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovno je u zatvoru.
Na osnivačkom sastanku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, 5. listopada 1918. godine, pristupanje je najavila i HPSS a kasnije je Stjepan Radić postao članom Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS. Bio je izabran u delegaciju koja je išla u Beograd ali je odbio ići i nije prihvatio čin ujedinjenja, smatrajući ga nelegitimnim. Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.
24. studenoga 1918. godine na sjednici središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu:
"...upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti... Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak - a to je devet desetina hrvatskoga naroda - u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju..."
U tom svom poznatom govoru tada izgovara i:
"Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu."
Na kraju završavajući:
"Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu - to ne će biti dugo - da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela Hrvatska!"
Godine 1920. stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). Dvadesetih godina stranka Stjepana Radića i Radić bili su u oštroj oporbi režimu. U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. godine ponovno je u zatvoru ili pod istragom.
Održavajući skupštinu svoje Stranke u Galdovu 1920. godine dogodio se pokušaj atentata na Stjepana Radića. Na Radića je tom prilikom pucao Petar Teslić a nakon skupštine nije, zbog pokušaja atentata, zatvoren Teslić već Radić zbog svog govora. 8. srpnja 1920. godine kog Sudbenog Stola u Zagrebu započela je bila rasprava protiv Radića a bio je optužen od državnog odvjetništva "radi zločinstva protivu otečestva". Dana 4. kolovoza, 1920. godine, Stjepan Radić biva osuđen na 2 godine i 6 mjeseci tamnice.
Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu. HRSS na izborima dobiva 230.590 glasova odnosno 50 zastupničkih mjesta i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. godine Radić putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku internacionalu. Zbog toga je stranka proglašena komunističkom i po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine Radić je uhićen i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u desetu vladu premijera Nikole Pašića kao ministar prosvjete.
U veljači 1927. godine Radić je ponovno u oporbi i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) koju je vodio Svetozar Pribićević. 10. studenoga 1927. godine tada nastaje Seljačko-demokratska koalicija (SDK). Glavni ciljevi koalicije bili su: reorganizacija jugoslavenskog političkog života, okončanje neparlamentarnih potupaka i borba protiv velikosrpske hegemonije. Na čelu SDK bila su dva predsjednika, Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu.
Dana 20. lipnja 1928. godine, revolverskim hicima dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara. Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, sjedio je u zastupničkoj klupi pored Stjepana Radića i ranjen je u lijevu ruku kada je, u momentu atentata, svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od neposredne smrti. Dr. Ivan Pernar je pogođen s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku a drugi nepuni centimetar ispod srca, tri milimetra ispod žile kucavice nakon kojeg pada pod klupu i tako je izbjegao treći mu namjenjen metak.[12] Taj drugi revolverski metak Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini je u Hrvatskoj doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedile prosvjedne demonstracije diljem Hrvatske, na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 demonstranata, a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 demonstranata. Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja a njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast.
Sahranjen je 12. kolovoza u Zagrebu na Mirogoju a prilikom sprovoda bilo je nazočno oko 100.000 ljudi.